Prijava
Traži
U Bosni i Hercegovini stopa zaposlenost mladih, starosti 15 do 24 godine, iznosi 12,2.%. To znači da je naša zemlja s najnižom stopom zaposlenosti mladih na svijetu. „Donji dom“ čine još Grčka (14,0%), Južna Afrika (12,7%) i Istočni Timor (12,7%).
Nažalost, stvarano stanje je i teže, jer se jedan broj mladih povukao iz radne snage, pa nisu evidentirani kao nezaposleni. Računa se da oko 33% nezaposlenih mladih ljudi ne traži posao, a nisu ni prijavljeni u evidencijama zavoda za zapošljavanje.
Japanski psiholog Tamaki Saitō za takve mlade je smislio izraz hikikomori. No, za razliku od mladih Japanaca koji se povlače u kuće, bh. mladež se vjerojatno povlači u kladionice.
Šalu na stranu, brojne su prepreke ulasku mladih na tržište rada poput: slabe obrazovne vještine, nedovoljan poticaj poslodavcima angažirati pripravnike, nedostatak mehanizama uključivanja diplomiranih učenika i studenata u poslovne procese kao i slab pristup financijskim sredstvima.
Čemu služi 300-tinjak srednjih škola s 13.000 nastavnika i 30-tak bh. sveučilišta sa 140-tak fakulteta i oko 9.000 nastavnika ako većina od skoro 300.000 srednjoškolaca i studenata koji se upute na tržište završi na birou kao dugoročno nezaposleni, čije stečeno znanje zastari i prije nego se zaposle? Zbog toga se dešava i to da oni s fakultetskim obrazovanjem rade kao konobari dok oni sa završenom ugostiteljskom školom nemaju posla. Strukovno obrazovanje je nefleksibilno, nepovezano s ekonomijom i neutemeljeno na odgovarajućim grupama zanimanja. Stoga se ne nosi s brzim promjenama na tržištu rada. Učenje u školama i fakultetima nije utemeljeno na učenju kroz rješavanje problema , nego na učenju putem memoriranja činjenica.
Obrazovanje za zaposlenje, odnosno za modernu ekonomiju u kojoj se konkurira mozgovima je najlakše prikazati kao tri vozila (mladi, edukatori i poslodavci) koja moraju proći tri raskrižja: upis u školu/fakultet, sticanje vještina i nalaženje posla. Na svakom od njih svako od vozila može napraviti grešku i skrenuti s pravog na krivi put. Oko slikovito pokazuje koliko su mladi, edukatori i poslodavci zapravo paralelni svjetovi, svjetovi koji se ne dotiču.
Pošto je obuka relativno skupa i pošto su poslodavci nevoljni da ju financiraju, važno je da obrazovne institucije nastupaju kao integratori i podrže povezivanje škola i firmi putem određenih vidova obuke na razini lanaca vrijednosti ili klastera odnosno putem utemeljenja teritorijalnih pakova zapošljavanja. O tome postoje poučna iskustva zemalja poput Austrije, koja mogu poslužiti novom projektu EU za BiH namijenjenom zapošljavanju na lokalnoj/regionalnoj razini.
Jedan od mogućih pravaca djelovanja jeste utemeljenje ekonomsko-socijalnih vijeća škola, čiji bi članovi bili predstavnici poduzeća iz djelatnosti u kojoj škola djeluje, nevladinih organizacija djelatnih u toj djelatnosti, ministarstva obrazovanja te odnosnih škola otpočeli dijalog o zajedničkim inicijativama s ciljem povećanja uposlenosti mladih ali i potrebnih novih znanja.
Također, bilo bi dobro razvijati karijerne centre pri javim službama zapošljavanja. Oni bi pružali informacije i savjete (mladim) nezaposlenim osobama, uvodile ih u svijet profesija, organizirali informativne skupove i praktičnu obuku, pripremali ih za intervjue i promovirali poduzetništvo/klasterizetništvo. Ovo su samo neki od mogućih pravaca djelovanja kojima bi jedno od «vozila», edukatori, prišli rješavanju problema neusklađenosti obrazovanja sa potrebama današnjeg, vrlo dinamičnog, tržišta rada.
Realni sektor
Postavlja se pitanje kako povećati stopu zaposlenosti mladih. Važan cilj aktivacijske politike bi trebao biti uključivanje mladih, posebice u ruralnim sredinama, u radnu snagu.
Nema zapošljavanja bez motora rasta. U ovom momentu BiH ne zna tko su joj motori rasta. To bi trebali biti lanci vrijednosti u gradovima i regijama, odnosno u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Zenici i Bijeljini, odnosno one privredne djelatnosti koje bilježe kontinuiran rast kroz povećanje prihoda i broja uposlenih, sa izglednim povećanjem trenda potražnje na ino i domaćim tržištima.
Zapošljavanje mladih važno je iz više razloga. Jedan je svakako i sprečavanje urušavanja mirovinskih i zdravstvenih fondova. Sistem osiguranja koji je u BiH uveden 1910. godine i koji se kao takav održao sve do danas, počinje se snažno urušavati zbog starenja stanovništva, što se nadalje pogoršava odlaskom mladih u inozemstvo i rastom nezaposlenosti mladih koji ostaju u BiH.
Nužno je na bolnu ranu staviti ljutu travu tj. poduzeti radikalnu terapiju. Reformskom agendom je već zacrtana transformacija naknada koje nemaju karakter plate u neto platu, te proporcionalno smanjenje postotka obveza na neto platu, da bi se održao neutralan efekat. Namjera je proširenje poreske osnove, ali i zadržavanje na istom nivou prihoda za vanproračunske fondove. No, to neće biti dovoljno za sprečavanje kolapsa zdravstvenih fondova. Nužno je ukinuti doprinos za zdravstveno osiguranje i financirati zdravstvenu zaštitu iz poreza na dodanu vrijednost. Time će se osigurati univerzalni pristup zdravstvenoj zaštiti. Svi plaćamo PDV i doprinosimo zdravstvenom fondu, pa samim tim trebamo imati i pristup temeljnoj zdravstvenoj zaštiti. Teret zdravstvene zaštite ne treba biti na zaposlenim, nego na potrošačima. Ovaj sistem bi osigurao smanjenje troškova radne snage za veličinu doprinosa za zdravstveno osiguranje. Time bi se mogao omogućiti poticaj firmama da zapošljavaju radnike ili inspekcijama da jače kontroliraju neformalnu ekonomiju, a samim tim, došlo bi do bolje pozicije mirovinskih fondova. Naravno, fiskalnom politikom treba spriječiti odliv agregatne tražnje u inozemstvo, pa ako poslodavci i ne budu dodatno zapošljavali, svoj profit će trošiti u BiH, što će poticati proizvodnju drugih poslodavaca i doprinositi rastu produktivnosti i/ili zaposlenosti.
Ekonomska politika treba snažno poduprijeti formiranje i razvoj lanaca vrijednosti. Nužno je razviti programe podrške izvozu. Oko izvoznika, naporima regionalne i lokalne zajednice, obrazovnih institucija i organizacija civilnog društva, trebalo bi stvarati centre izvrsnosti (s trening centrima, centrima za unaprjeđenje tehnologija i centrima za internacionalni marketing), ukratko zametke tehnopolisa. U takvom ambijentu bi se stvarala mala i srednja poduzeća, kao sastavni dijelovi lanca vrijednosti. Velika izvozna poduzeća bi služila kao lideri lanaca vrijednosti oko kojih bi se grozdale male i srednje firme. Tek kada BiH bude imala velika poduzeća, moći će imati lokomotive razvoja, sposobne vući mala i srednja poduzeća na ino-tržište. To nam pokazuje struktura poduzeća zemalja EU, u kojoj preko 50% dohotka i 70% izvoza ostvaraju velika poduzeća.
Potrebno je poticati poduzetništvo mladih aktivnim mjerama ekonomske politike, čije se naznake vide u poticajima za samo-zapošljavanje. Međutim, sami poticaji neće biti dovoljni niti će svi mladi postati poduzetnici. Stoga je potrebno nastaviti sa sistemskim mjeranja jačanja poslovnog okruženja i aktivnim mjerama na privlačenju investicija.
U ruralnim sredinama treba razvijati centre za ruralni razvoj i poticati mlade da se bave poljoprivrednim i nepoljoprivrednim aktivnostima. Njihov razvoj treba podržavati poreznim i drugim olakšicama, kreditno-garancijskim fondovima te priježetvenim i posliježetvenim financiranjem. Kakav god agro sektor zemlje bio, ne može funkcionirati bez subvencija, čemu su dokaz i ulaganja u ovaj sektor u zemljama EU.
Potrebno je i svojevrsno «buđenje» mladih u smislu razumijevanja tržišta rada i njihovih financijskih i karijernih očekivanja. U tom smislu, svi faktori društva bi trebali promicati rad kao vrijednost, bez obzira na status i očekivanja «brze» zarade i unovčavanja stečenog znanja. Znanje nije jednako vještinama, već je samo njihov preduvjet. A vještine se stječu iskustvom.
Zakonodavstvo
Da bi se mladi što lakše uključili u ove aktivnosti osnivanje (kao i gašenje) firme mora biti maksimalno pojednostavljeno. Mladim ljudima mora biti omogućeno da osnuju firmu klikom miša i za jednu KM, a za to su potrebne značajne izmjene u poslovnom i administrativnom okruženju. Nadalje, država mora osigurati ne samo lako otvaranje i zatvaranje firmi nego i jasna pravila za odvijanje tržišne utakmice kao i efikasan nadzor nad tom utakmicom. To znači glatko funkcioniranje pravosudnog aparata, da poduzetnik može obavljati posao bez da ide sucu na noge. Firmi koja tuži mora se okvirno kazati kad će spor biti okončan. Tek u takvom ambijentu može doći do smanjivanja nezaposlenosti mladih.
Mladi ne mogu razvijati svoje firme i samozapošljavati se bez osiguranog pristupa kapitalu. Nužno je da država otvori mogućnost formiranja financijskih institucija, poput štedno-kreditnih zadruga, poštujući EU stečevine, te tako osigura, barem u izvjesnoj mjeri, mogućnost mladih da se financijski samoorganiziraju.
Tek će ispunjenjem ovih nekoliko preduvjeta biti stvoreni elementarni uvjeti za normalno funkcioniranje ekonomije, za razvoj industrije, nastanak velikih izvozno orijentiranih poduzeća, nastanak lanaca vrijednosti, stvaranje mnoštava mikro i malih poduzeća, pa tako u konačnici i za zapošljavanje mladih.
Piše: prof. Vjekoslav Domljan
reformskaagenda.ba
Bosna i Hercegovina 
Svijet 
Tržište rada 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
