Ayse Kulin: Zbogom - vila u okupiranom Istanbulu

Ayse Kulin: Zbogom - vila u okupiranom Istanbulu

Pripovjesti o porodičnim hronikama, u pravilu, donose jedan distanciran, ali krajnje subjektivan pogled na prošlost, a vrijeme koje takve priče opisuju najčešće je turbulentno i nemirno. Porodična hronika funkcionira kao jedna vrsta pseudohistorijskog zapisa, jer se koristi historiografskim činjenicama u oblikovanju sopstvenog pogleda u povijest izabirajući samo one historijske detalje koji mogu poslužiti kao scenografija za pripovjest o ljudima i njihovim doživljajima. Kao svojevrstan romaneskni podžanr porodična hronika bila je posebice popularna početkom dvadesetog stoljeća kada je cijeli niz pisaca nastojao prikazati kako velike historijske promjene utiču na život ljudske individue. Porodične hronike su romani koji operiraju sa velikom i složenom literarnom građom, a nerijetko prikazuju vrijeme koje odgovara onom koje proživi nekoliko generacija iste porodice. Roman „Zbogom– vila u okupiranom Istanbulu“ strukturom, književnom intencijom iliterarnom porukom svakako je porodična hronika. Roman prati život jedne osiromašene, istanbulske, činovničke porodice u kojoj zbog velikih društvenih lomova dolazi do narušavanja ustaljenih odnosa između članova obitelji. Priča u jednom od mnogobrojnih pripovjednih rukavaca prati život istanbulskog patricija Resat – bega koji u svojoj kući nastoji pomiriti dva sukobljena svijeta oličena u likovima Sarayli – hanume, stare i bogobojazne čerkezkinje koja društvene promjene doživljava kao očiti znamen buduće nesreće, s jedne strane, i Kemal –bega i njegove supruge Mehpare koji predstavljaju onaj napredni i progresivni dio turskog društva spreman povijesne nevolje i okupaciju shvatiti kao priliku da se cijela Turska oslobodi tereta konzervativizima i duhovne zapuštensoti. Uz to, rastrgan između svoje lojalnosti otomanskom konceptu svijeta i očite nesposobnosti tog feudalizma da odbrani Tursku od zlonamjernih zavojevača Resat – begova neodlučnost nije obična dilema već prije drama jednog čovjeka koji nastoji shvatiti važnost povijesnog trenutka u kojem se, ne svojom voljom, zatekao. Ali, sve ono što je konstituiralo njegovu ličnost: religiozni moral, gorštački koncept časti, gotovo animalna privrženost himerama velike carske prošlosti priječe ga u onom najvažnijem; Resat – beg bez obzira na svoju obrazovansot i prosvijećenost nije u stanju shvatiti da se nalazi u vremenu nestanka Otomanskog carstva i da po prirodi historijske dijalektike dolazi novo doba, dolazi vrijeme u kojem će nositelji emancipacije i ostalih slobodarskih ideja biti mladoturski nacionalisti. Ta podvojensot otomanskog kolektiva najupečatljivije je prikazana u odnosu između Resat – bega i njegovog mladog nećaka Kemal – efendije. Dok je prvi utjelovljenje jedne samo djelimično modernizirane otomanske aristokratske kaste koja ne može naći dovoljno unutrašnje snage da se otvoreno suoči sa procesom historijskih promjena drugi je njegova sušta suprotnost. Kemal – efendija nema nikakvih iluzija o tome šta u modernom svijetu predstavlja ruinirano carstvo Otomana i njegova slavna tradicija. On je istovremeno socijalni idealist i politički pragmatik, on je čovjek rascijepljen između podrazumjevanih zakona njegovog porodičnog okruženja i sopstvene želje da aktivno pomogne uspostavljanje nove zemlje. Svjestan da će ta nova država biti postavljena na načelima koji se kose sa prevaziđenim otomanskim shvatanjima on i mimo svoje volje i sasvim nenamjerno biva uvučen u intelektualni i svjetonazorski sukob sa poglavarom kuće Resat – begom. Ali, taj generacijski i svjetonazorski sukob ne proizvodi u konačnici neizdrživi porodični lom samo iz razloga što je Resat – beg dobroćudna i popustljiva osoba čija spremnost da se pomiri sa svim nedaćama ima korjen u islamskom fatalističkom shvatanju kako je svako djelovanje upereno protiv nauma sudbine bezpotrebno i uzaludno. Resat – begova odlučnost da ignorira nevolje i njegova spremnost da uvijek traži način kako da se borba ne rasplamsa za Kemal –efendiju su onaj kobni duhovni pasivizam koji je kuću Otomana i doveo na sam rub povijesnog ambisa. Kemal – efendija je odlučan mlad čovjek koji je preživio jedan suludi rat, politički trezvenjak koji razumije da se okupacija Istanbula može završiti samo oružanom pobunom naroda i nadasve karakter koji mnogo držido spekulativnog intelektualizma, ali još i više do djelatne borbe. Kemal – efendijina modernost ne ogleda se samo u njegovoj bezpogovornoj spremnosti da okrene leđa otomanskoj carskoj tradiciji i prikloni se mladoturskoj političkoj opciji. Njegov modernizam najradikalnije je ispoljen u spremnosti da se suprotstavi teroru nepisanih tradicijskih zakona i sam sebi izabere suprugu koja je intelektualno inferiornija od njega i socijalno deklasirana. Kemal - efendiju i mladu čerkesku siroticu Mehpare spojila je njegova zloslutna sudbina koja ga je učinila teškim bolesnikom baš u najljepšim čovjekovim godinama, a njena spremnost da se posveti njegovanju bolesnika s dobrim izgledima na smrt upropastila je njen ugled i smanjilo mogućnosti da za sebe nađe odgovarajućeg bračnog partnera. Ali, Mehparina nesebična spremnost da se odrekne budućnosti nagrađena je na najljepši način jer se između nje i Kemal – efendije začela istinska i nepomućena ljubav. Njihova spremnost da se suprotstave tradiciji i naslijeđenim društvenim odnosima naznaka je one Turske koju sanjaju Kemal –efendija i njegovi istomišljenici. U njihovim utopističkim vizijama to je zemlja slobode, društvene jednakosti i sveopšte ravnopravnosti pred zakonom. Ono čega oni nisu svjesni jeste da veliki dio turskog kolektiva ne dijeli njihove političke i društvene vizije. I dok s popustljivim Resat – begom stvari oko vojne pobune i političke revolucije idu već nekako svojim tokom promjene u porodičnim običajima prihvaćaju se teško i sa velikim otporom. Brak između Kemal – efendije i Mehpare koji je u krugu njihovih bliskih prijatelja dočekan kao pobjeda ljubavi za njegovu ostarjelu nanu Sarayli – hanumu predznak je skore propasti svijeta. Ta tvrdokorna i nepopustljiva starica romantiziran je prikaz represivne tradicije koja svojim besmislenim zakonima nameće norme ponašanja generaciji koja više neželi sluganski slijediti principe za koje vjeruju da su relikt jedne promašene prošlosti. Protivljenje Sarayli – hanume braku iz ljubavi koji njenog unuka izdvaja iz klase privilegiranih istanbulskih patricija zapravo je pokušaj društva osuđenog na propast da se što duže održi na životu. Naravno, njeno protivljenje neće proizvesti očekivani pritisak baš kao što se ni društvo čije je ona najplastičnije utjelovljenje neće uspjeti spasiti od potpune propasti. Sudbinu porodice Resat – bega spisateljica Ayse Kulin prikazuje u najtežim godinama za Istanbul. Procesi promjena potaknuti su bezobzirnom okupacijom grada i komadanjem Otomanskog carstva. Bijeda, oskudica i strah od divljačkog ponašanja stranih vojnika intenziviralisu osjećanja straha i izgubljenosti kod velikog broja njegovih žitelja, ali kod jednog malog dijela to osiono ponašanje izazvalo je revolt koji će s vremenom prerastiu otvorenu pobunu i ustanak. Ayse Kulin vješto oslikava historijski period nastanka savrmene Turske prikazujući onovremene dvojbe i prijepore kroz sukobe svojih likova. Na simboličkoj ravni taj je sukob prikazan kroz nedvosmislene opozicije glavnih protagonista romana pri čemu likovi sa oba pola sukoba dijele stanovite historijsko – političke ideale. Resat – beg i njegova tetka Sarayli –hanuma predstavljaju onaj stari, otomanski, Istanbul osuđen na ropstvo i uništenje. Njihovi antagonisti, samo u svjetonazorskom smislu, Kemal – efendija i Mehpare onaj su proaktivni i revolucionarni dio grada koji će osloboditi Istanbul i utemeljiti novo društvo i što je još važnije njihova ljubav spasit će porodicu i omogućiti joj transformaciju koja će biti garant njene dugovječneopstojnosti. Romanom „Zbogom – vila u okupiranom Istanbulu“ Ayse Kulin otkriva se kao poetički zrela autorica koja njeguje izuzetno ljubopitljiv i razumljiv literarni prosede. Vješta u situiranju izmišljenih likova u historijski autentične situacije autorica pokazuje izuzetan dar za široko panoramsko, gotovo freskalno, predstavljanje romaneskne priče. Takav metod omogućio je da se sadržaj romana u jednoj simboličkoj ravni iščitava kao književni komentar povijesti svrstavajući njeno pisanje u red proza čija je literarna ambicija da budu velika književnost. Knjigu možete pronaći u knjižarama TKD Šahinpašić.

Ostatak vijesti pročitajte ovdje.

Petak, 30.01.2015.