Prijava
Traži
Kako se izboriti sa kreativnom blokadom?
Nikako, ukoliko krenete da se borite protiv nje izgubićete. Najprije, jer je ta blokada dio vas, a samim tim se sukobite sa sobom. Ukoliko se desi da je razorite, ustvari ste razorili sebe. Stoga je najbolje kreativnu blokadu prigrliti i potpuno joj se prepustiti.
Pored toga kreativne blokade vjerovatno imaju i funkciju čuvanja našeg mentalnog i emotivnog zdravlja. Naročito ukoliko vam je izvor kreativnosti posmatranje i razmišljanje o manje vedrijim temama u čovječanstvu. Kada se izlažete stresnom sadržaju (ili sadržaju svakondevice) neminovno je da ćete se “ozračiti” sa određenim osjećanjima, koja nisu uvijek prijatna. Mnogi pokušavaju da svale krivicu za osjećaj nelagodnosti na pojedinca i ono što on kao jedinka radi i misli, čime se sugeriše da je rješenje svih problema u nama samima. Načelno jeste, ali mi nikada nismo sami. Stoga ni rješenje ne može da bude samostalno. Fraza – “Kakve su ti misli, takav ti je život“ – u suštini svima savjetuje da iskonstruišu fantastični mjehur oko sebe i da kontaktiraju sa ostatkom svijeta preko obrisa iz tih istih mjehura. Hoću da kažem da svi mi koji smo odabrali da se zabijemo u realnost vrlo dobro znamo da sve ono što pomišljamo nije nužno proisteklo u nama, već je često preuzeto u toku dana od nekoga sa kim smo imali iskreni međuljudski kontakt. Ta ideja da magično mogu da postanem srećan, zadovoljan i sve ostalo što ide sa tim rajskim pridjevima, putem pozitivnih misli i širokog lažnog osmijeha davno je prestala da mi djeluje kao validno sredstvo za borbu sa melanholijom svakodnevice.
Još jedan sjajan savjet u situacijama kada ti je teško jeste: – “Promojeni nešto”. Ovo neću da komentarišem, samo nema smisla. Glavna tema ovog eseja očigledno je kreativna blokada, ali ja ne želim samo da ponudim rješenje za njeno uklanjanje, niti metod za sankcionisanje njenih negativnih posljedica na naše privatne i javne živote, niti da vas utješim sa nekom mudrom zamisli. Moja namjera je da je opišem i u tom procesu pokušam dublje da je razumijem i tim putem da prikažem sopstveno rješenje za zadatu temu.
Početak stvaralaštva je uvijek stresan. Prije svega, jer se nađem u vrtlogu tuge i bijesa, a te emocije su mi najmilije. Odnosno najčešće ih proživljavam.
Dva ključna koncepta koja sam pomenuo su: kreativan proces i kreativna blokada. Šta su oni uopšte? Možda je najbolje da počnem od kreativnog procesa. Ovo nije empirijski potvrdiv fenomen niti ga treba posmatrati kao nešto što mora na taj način da se dokuči. Kreativnost kao koncept sama za sebe teško može da se objasni, a da svi koji o njoj pričaju budu zadovoljni sa objašnjenjem. Stoga ni proces kroz koji se ona ispoljava teško da može strogo da se definiše. Prosto se radi o jednom fenomenu koji je svima poznat kroz kolokvijalni govor, a nekima i kroz kreativni rad. Prenijeću svoj stav koristeći se sopstvenim životnim iskustvom, odnosno uradiću autoetnografiju kreativnosti. Većina stvari koje radim i koje od mene zahtijevaju da improvizujem (da nešto smislim), a ne da samo ponavljam ono što mi je neko pokazao ili objasnio, imaju ustaljenu formu odvijanja. Uzeću za primjer pisanje jedne cijeline koju ću u nastavku da nazivam tekst. Lakše mi je da objasnim na šta mislim ukoliko to demonstriram na nekoj koherentnoj cjelini. Takođe kada mislimo, najčešće nastojimo da misao potpuno razradimo i da je doživimo kao cjelinu. Tako je i sa stvaralaštvom, uglavnom stvari formiramo u cjeline koje se često oslanjaju jedna na drugu.
Početak je uvijek stresan, mislim na početak stvaralaštva. Prije svega, jer se nađem u vrtlogu tuge i bijesa, a te emocije su mi najmilije. Odnosno najčešće ih proživljavam. Nekada mislim da je bes odbrana od previše tuge, a tuga od previše bijesa. Ove sestre vole da se igraju u meni, a ja iz njih radim. Odnosno stvaram. Praktičnije rečeno, javi se neka tema u toku dana, počnem da mislim o toj temi, onda sestre počinju da se igraju u meni zbog čega me navode na neki pokret, na neko djelo. Kada cjelokupni utisak postane previše naporan, sjedam za sto i smišljam način da problem koji me rastužio i razbjesnio riješim. Probleme najčešće “rješavam” tako što pišem o njima, ali sam sve sigurniji da to nije rješenje već početak rješavanja. Uglavnom ne bih sada o tome, da ne odem na drugu stranu. Dakle, nakon emotivne torture, koja je praćena intenzivnom i kreativnom kontemplaciom o “n” problemu, moje biće taj isti problem pokuša da sankcioniše i oformi kao cjelinu koju mogu da razumijem čim pomislim na temu i da sam sebe smirim. Jedan od razloga zbog kojih je kreativni proces toliko buran, jeste nesigurnost u ishod misaonog procesa. Zapravo čovjek kada god se nađe u položaju koji doživljava kao nesiguran, prolazi kroz sličnu šok terapiju. Sve dok tu situaciju ne usvoji dovoljno dobro da može da bude svoj u njoj kada god. Kao kada vježbate neku koreografiju, ili recitovanje ili katu. Prvi pokušaji su katastrofalni, što više usvajate ono što želite da savladate sve ste bolji u tome jer ste sve opušteniji. Tako je i sa razmišljanjem o “n” temi, kada identifikujete problem vi ste ustvari u šoku. Pošto ne razumijete šta se tačno dešava i ne vidite način da dođete do razumijevanja, počinje u vama da se javlja konfuzna lavina misli i emocija. Prosto ne znate kuda ćete da odete, da li su vaše misli smislene i na kraju da niste možda cijelu stvar umislili. Sve ovo se dešava usljed nedostatka samopouzdanja. Međutim ukoliko sebe forsirate i idete protiv onog što djeluje kao prirodna reakcija tijela i bića, a to je sklanjanje od problema. Dolazite sve više do nekih cjelina i počinjete da vezujete “n” problem za neki od zaključaka koji ste već napravili o nečemu drugom i tako se postepeno smiruje bura u glavi dok se ne javi jedna iskra istine. Ona nam vrati balans, pa nakon toga počinje novi proces: šta ću sa ovom iskrom?
Nagla obustava emotivnog i misaonog odnosno kreativnog procesa sa posljedicama koje se osjete određeni vremenski period čini se kao dobar način da se definiše blokada. Međutim ovo definisanje ne doprinosi njenom razjašnjavanju. Osim što je potrebno određenu stvar imenovati i definisati, nju je potrebno i razumijeti.
Kada se javlja blokada? Možda je najbolje da počnem od rječi koja opisuje ovo stanje. Blokada se u osnovi ne koristi kao riječ koja treba da opiše neko emotivno stanje, prije svega jer nije emocija. Kada se upotrebi u nekom kontekstu, kao npr. -“Već neko vrijeme imam blokadu, ne mogu ništa da napišem”. Ova riječ najčešće označava prepreku, koja vas remeti u radu. Kada sam je sam koristio u rečenicama, rijetko sam je doživio kao nešto što opisuje moje stanje ili kao nešto što osjećam. Mada je svima poznato da je zapravo u pitanju osjećaj. Kao da možete da dođete do određenog momenta u mislima i onda vas srce zaustavi. Odnosno neki osjećaj se javi zbog kojeg ne možete da nastavite i ubrzo smislite nešto drugo za uraditi ili rješite da ništa ne radite. Nagla obustava emotivnog i misaonog odnosno kreativnog procesa sa posljedicama koje se osjete određeni vremenski period čini se kao dobar način da se definiše blokada. Međutim ovo definisanje ne doprinosi njenom razjašnjavanju. Osim što je potrebno određenu stvar imenovati i definisati, nju je potrebno i razumijeti. Želim da naglasim u ovom momentu da ove emocije nisu striktno vezane za kreativnost koja se asocira sa stvaranjem umjetnosti. Kreativnost, odnosno kreativni proces, je stalno prisutan u svačijem životu. Ovako zapravo opisujemo proces u kojem rješavamo neki problem sa kojim smo se susreli u toku dana, perioda ili života. Ovi problemi nisu usko vezani za jedno područje djelovanja, oni su apsolutno u svakom aspektu koji od nas ne zahtijeva reprodukciju nečega što nam je poznato. Čak i tokom reprodukcije možemo da se nađemo u momentima kada trebamo da uđemo u ovaj proces. Stoga blokada o kojoj govorim može da se odrazi na određenu stvar koju radimo ili na generalno načelo sa kojim postupamo prema okolnostima sa kojima se srećemo u životu.
Zamislite bilo koju situaciju u kojoj ste imali potrebu da nešto uradite, podstaknuti vašim autentičnim emotivnim i misaonim iskustvom. Došli ste do momenta u kojem to što ste zamislili treba da uradite i onda se javi prva misao sumnje ili prva negativna emocija, tačno u momentu u kojem krećete sa akcijom. Ovo vas poremeti, odnosno na momenat obustavite akciju koju ste krenuli da sprovodite u djelo. Naravno, stvar vam sada djeluje kao loše urađena.
Želim da se vratim na kreativni proces, odnosno na stanje šoka u kojem se nalazite dok ste u njemu. Govoriću opet o tekstu kod kojeg sam se blokirao. Došao sam do spoznaje koju želim dublje da razjasnim tako što ću je ispisati. Kada je materijalizujem u vidu teksta, dobijem cjelinu koja me umiruje. Međutim ne mogu da završim tekst. Napisao sam dva pasusa i stao sam. Počeo sam drugi tekst i opet sam stao. Polako počinjem da obustavljam većinu stvari koje su se nalazile u kreativnom procesu, nisu sve bile vezane za pisanje. Griža savjesti me uništava, ali osjećaj blokade ne jenjava i postaje sve veći i veći. Kako on raste, tako ja sve više gubim motivaciju da se suočavam sa situacijama koje mi ne prijaju. Zamišljam kako je moguće raznijeti blokadu kao neki kamen i nastaviti dalje. Izlažem se sadržaju sa kojim se nadam da ću pokrenuti proces. Svaki dan se navodim na donošenje rezolucija, obavljam bespotrebne poslove kako bih umirio osjećaj griže savjesti. Počnem u jednom momentu da kanališem bijes ka ovom kamenu u nadi da će ga on razoriti, a sve što uspjevam je da sebe dovedem do stanja potpune fizičke iscrpljenosti, jer se manično izlažem različitim utiscima kako bi se nešto desilo. Ništa se ne dešava. Preostalo mi je samo da sjednem i to sam i uradio. Potom sam počeo da plačem, a blokada radi svoje. Sticajem okolnosti tada sam bio uvjeren da treba da osjetim ono što me navodi na suze, a ne da sklonim kako bih mogao da nastavim sa normalnim funkcionisanjem. Puštam se u melanholiju i tu shvatim zašto sam blokiran. Odnosno shvatim da sam apatičan i da ne mogu da nastavim jer doživljavam reakciju koja me sprečava da se izložim neprijatnosti.
Ukoliko vas emocije i misli preokupiraju, vaša prva reakcija nije da ih obradite i složite već da ih potpuno potisnete. Odnosno da blokirate njihovo nadolaženje. Uvijek mi je jasno da me nešto blokira, ranije kada mi se to dešavalo čekao sam momenat razrješenja, ali sam stalno nešto pokušavao da poduzmem po tom pitanju. Sada sam siguran da cijelu stvar treba da prihvatim i da počnem da razmišljam o stvarima koje me sprečavaju da nastavim. Zašto nećeš da pišeš? Da li sumnjaš u sebe? Da li se osjećaš kao da se previše izlažeš nečemu neimenovanom što ti smeta? Zašto ti se čini da stvari nemaju smisla? Zašto ti se čini da stvari imaju smisla? Da li trošiš vrijeme na pisanje, umjesto da radiš nešto konkretnije? Šta zapravo dobijaš sa pisanjem? Koliko vrijede tvoji tekstovi? Kome vrijede tvoji tekstovi? Da li treba da vrijede? Da li ti vrijediš… Uglavnom sva ova pitanja veći su problem od same stvari koju radim. Nije problem u konkretnom zadatku koji sam krenuo da obavljam, već u svemu onom što rješavanje tog zadataka neće riješiti. Blokirao sam se jer odbijam da se suočim sa gorućim pitanjima i umjesto njih rješavam ono što znam da sam već riješio. Sam sebe varam. Tekst nikada ne bih počeo da već ne znam šta ću napisati, kao što svako počinje neku akciju tako što sebi zadaje poznate instrukcije. Tako je i sa pisanjem teksta, sve mi je već poznato, ali se nečega plašim.
Kada se naš kreativni proces naglo obustavi i osjetimo dejstvo blokade, korisno je osvjestiti strah koji je prisutan i samom sebi ga razložiti dok ne prestane intenzivno da djeluje.
Podstaknut strujama mišljenja koje su proistekle iz istočne Azije donosim odluku da ne želim da se suočavam sa blokadom tako što ću se istresti na nju, već počinjem da se umirujem i da je posmatram kako bi iskoristio nju samu da je pobijedim. Ubrzo shvatam da je strah taj koji me sprečava u napretku i sa njim se suočavam. Strah je moguće uz pomoću misli ublažiti. Vrlo je koristan u životu, posebno u situacijama u kojima nas sprečava da se životno ugrozimo. Međutim nekada nas on navede da preuveličamo problem toliko da počinje da nam djeluje zastrašujuće. Strah od suočavanja sa blokadom ne treba pobjeđivati, njega treba nadmudriti. Kada sam sam sebi objasnio zašto ne trebam da se plašim i da ništa ne može da mi se desi, svjetlost inspiracije počela je da probija maglu blokade.
Možda je nabolje da sumiram sa nekom upečatljivom rečenicom ili nekoliko njih. Kada se naš kreativni proces naglo obustavi i osjetimo dejstvo blokade, korisno je osvjestiti strah koji je prisutan i samom sebi ga razložiti dok ne prestane intenzivno da djeluje. Nakon toga se treba prepustiti emocijama koje nadolaze i dopustiti im da djeluju koliko žele, pri čemu ih treba nadzirati i pratiti njihovu smjenu dok vam nešto ne postane jasno. Kada postane, držite se toga što vam je jasno dok vam opet stvari ne postanu konfuzne i tako u krug. Ukoliko želite da delate, neminovno je da ćete sebe izlagati neprijatnim situacijama i da ćete se morati suočavati sa sve više strahova. Koliko rješenje umije da ispuni, toliko proces dolaženja do njega umije da nam ne prija. Nikada se ova smjena ideje, procesa, blokade i razrješenja neće obustaviti i cio život se osjeti. Možete da ignorišete cijelu stvar, ali tako ignorišete sebe i ono što vaše biće ispunjava. Empatija je svima svojstvena, samo je nekada naporna i zato je dobro imati odušak u vidu apatije. Međutim ona umije da vas proguta i da vam pri tome to što boravite u njenom želucu ne smeta, jer vam je strah objasnio zašto je bolje da ste unutra prije nego napolju. Unutra je mjesto gde pravimo skrovište, a napolju se odvija život.
Bosna i Hercegovina 
Svijet 
Tržište rada 
Zanimljivosti 
Bez komentara 
